“Pojima ne znam”, otelo se gostu za susednim stolom u jednoj gadžinohanskoj kafani gde smo svratili na kafu posle uspona. Komentar se odnosi ona žučnu i veselu raspravu lokalaca o tome ko je koga prejebaa u nekom dogadjaju, a meni je dobro došao kao odgovor koliko ću još dugo da se majem po Suvoj planini…
.Najlepše na ovim usponima (mislim i na božićni Rtanj) je učešće velikog broja ljudi iz okolnih sela u usponu na SVOJU planinu. Nisu oni “pravi” planinari niti imaju opremu…Umesto polara, dobro doje i pocepan džemper, planinarske cipele zamene iznošene čizme, jaknu vetrovka iz JNA… Lica su im ozarena dok se penju, veseli, puni vrcavih komentara, padaju, klizaju se u lošoj obući, ali ne odustaju, guraju dalje…Bučno pozdravljaju i otpozdravljaju.
Divan neki svet živi na jugu Srbije. Optimizam pomešan sa planinskim vazduhom blago začinjen uticajem sa Mediterana. A, to do kada ću da menjam sopstvene odluke da ne učestvujem više u zimskom Tremu, e to POJIMA NE ZNAM!
Hvala organizatorima Планинарски клуб Железничар Ниш
Vidimo se dogodine…
Naslovna fotografija: Radoslav-Rale Živković
Hvala Dragiši i Olji na zajedničkim fotografijama.